Priča o Ivanu

Ivan Bulić rodio se u Zagrebu, 11. siječnja 1985. godine, kao prvo i jedino dijete majke Dajane i oca Vlatka (Vladimira) Bulića, u večeri kada je temperatura u snježnobijelom Zagrebu pala ispod -20 stupnjeva Celzija.

 

DJETINJSTVO

Živio je okružen ljubavlju, nježnošću, brigom i pažnjom svojih roditelja, a majka je zbog želje da se potpuno posveti Ivanu prekinula radni odnos u zagrebačkoj Traumatološkoj bolnici.
Prve svoje korake napravio je u parku ispred roditeljskog stana u Španskom, pokušavajući vući za sobom dječja kolica s konjskom zapregom i velikim anđelom s krilima, zaboravljajući na strah i pokušavajući zapregu povući što brže, ne bi li anđeo široko raširio krila. Volio se igrati i s bezbrojnim figurama slonova koje je njegov otac skupljao i donosio sa svojih putovanja po svijetu.
Toliko ih je volio da je u par godina značajno smanjio broj primjeraka u brojnoj kolekciji.

Krajem 1986. godine Ivan se s roditeljima seli u Stuttgart, u Njemačku, gdje mu je otac dobio posao voditelja Predstavništva Udružene banke Hrvatske u Baden Wuertembergu. Odrastajući u tom prekrasnom gradu, punom parkova, zelenila i dječjih igrališta, Ivan istovremeno savladava dva jezika, govoreći u kući hrvatski, a u vrtiću i u svakodnevnim kontaktima njemački jezik, a roditelji ga već s četiri godine, s grupom djece iz vrtića, šalju na mjesec dana u Englesku, u njegovu prvu ljetnu školu engleskog jezika. Vjerojatna je ta multikulturalna i mnogojezična sredina bila razlogom i uzrokom njegovog brzog svladavanja raznih znanja, izvrsnog pamćenja i britkog uma.

 

ZNATIŽELJA – ŽIVOTINJE

Uporni „jarac“ po horoskopu, ponekad do tvrdoglavosti i svojeglavosti, uvijek je znao na koji način doći do onoga što si je zacrtao ili podataka i informacija koje je želio znati. Toliko da je u razgovoru s majkom i ocem, provjereno brojanjem, znao postaviti pitanje „Zašto„ više od stotinu puta dnevno. Svaki roditeljski odgovor na postavljeno pitanje nastavljao bi se novim, čarobnim „Zašto?“
Nije uopće dolazilo u obzir da pitanje ne dobije odgovor.
Obožavao je čitanje priča popodne i prije spavanja s bezbrojnim ponavljanjem, toliko da je mnoge dječje pjesmarice i knjižice znao govoriti napamet.

Od djetinjeg preko mladalačkog doba uvijek je pokazivao nesvakidašnju znatiželju za sve oko sebe, posebno za zemljopis, globus, mora, planine i putovanja. Natjecao se s ocem koliko će imena država i gradova pogoditi na velikoj zemljopisnoj karti koja je svakodnevno bila prostrta na sredini dnevne sobe njihova doma u Stuttgartu.
Obožavao je grčku mitologiju i znao poimence sve grčke junake Odiseje i Ilijade.

Volio je životinje pa su, što u kući, a što u njihovom vrtu, skakutali, cvrkutali, letjeli, plivali, glasali se i širili svoje osobite mirise njegovi kućni ljubimci: zečići, miševi, hrčak, jež, kornjače, papiga, ribice,……. Uz sve to malo životinjsko carstvo u kući, žarko je želio imati i konja i psa……………Volio se brinuti o svojim malim prijateljima želeći da im bude udobno i da uvijek imaju hrane i vode. Sjedio bi i pričao s njima satima.
Jednako brižno i srdačno gradio je prijateljstva u svom Waldorfskom vrtiću s djecom iz različitih zemalja svijeta i svakoga pozivao da mu dođe i bude gost u kući, dvorištu ili u njegovoj sobi.
Obožavao je svakodnevno odlaziti u posjet svojim malim vrtićkim prijateljima i pričati roditeljima kako je kod njih, što oni imaju i kako se zabavljaju.

 

SPORT

Najdraži su mu bili dani kad su zajedno pravili i palili lanterne i puštali ih u zrak ili kad bi s ocem odlazio u polja repe i kupusa puštati zmajeve koje bi s mamom i tatom sam doma napravio. Biciklima bi odlazili, po lokalnim cestama, u malene gradiće u okolici Stuttgarta udaljene i do 30 kilometara. Ponekad su to bila i naporna putovanja za malog biciklista.
Veliki borac i ponosni mali muškarac nikad nije posustajao, nikad se predavao, uvijek uporan i ponosan, nikad poražen. Sportaš u duši, kao mali je već trenirao tenis, naučio plivati i skijati s tri godine, volio se natjecati na skijaškim, a kasnije i na snowboard natjecanjima, ronio do iznemoglosti, uvijek tražeći granice mogućega. Volio je pobjeđivati. Divio se prvacima i pobjednicima. Golf i Formula 1 su mu bili sportovi snova još od najranije dobi.
Kada ga je nešto zanimalo, želio je znati sve o tome. Gutao je informacije s TV-a, zapitkivao majku i oca, a kasnije u dječačkoj i mladalačkoj dobi internet i Google su mu bili zlatni izvor informacija koje je upijao do kasno u noć.

 

PUTNIK

Volio je putovati. Uživao je i kao klinac, na zadnjem sjedištu tatinog auta, putovati na česta vikend putovanja u domovinu i često bi s „lijepa kuća“ komentirao građevine koje je gledao kroz prozor.
Vikendima je uživao u tematskim posjetima po Njemačkoj i susjednim zemljama, Švicarskoj, Austriji i Francuskoj kamo su ga roditelji često vodili, razgledajući nebrojene dvorce, crkve, muzeje i razne arhitektonske, povijesne i kulturne znamenitosti. Nikad mu nije bilo teško obilaziti starine jer je volio povijest i uvijek je imao tisuću pitanja o načinu života i kulturi ljudi iz Srednjega vijeka i ranijih razdoblja.
Volio je i beskrajne šetnje po prirodi, po parkovima, igrajući golf ili šetajući s Ivanom i Kimijem, a volio je i zelenu boju. Zelena je definitivno bila njegova boja.
Najviše je volio mnogobrojna krstarenja brodom po dalekim krajevima kamo je odlazio na ljetovanja, obilazeći svjetska čuda i atrakcije Grčke, Rima, Egipta, Kine, Sjeverne Afrike, Kanade i Amerike. Piramide i sfinge su mu bile pojam grandioznosti ljudskih, građevinskih dostignuća.
Grand canyon i Aljaska su mjesta za koja je rekao da su najljepša i najimpresivnija od svih koja je vidio na cijelome svijetu.
Uživao je i u odlascima na tjedna skijanja po alpskim zemljama gdje se volio utrkivati s majkom i ocem i dotjerivati sportski stil. Volio je more, jedrenje po velikim valovima, a ponajviše kada je kao mladić mogao osobno biti za kormilom i boriti se s prirodom, vjetrom i valovima.
Putovanja su bila njegov način života, način upoznavanja svijeta, ljudi i njihovih kultura. Upijao je ljepotu različitosti jezika i običaja i shvaćao njihovo bogatstvo i njihovu vrijednost. Obožavao je u šetnjama po gradićima Europe i svijeta gledati, pratiti i uživati u predstavama uličnih performera i nikad se nije dogodilo da im ne bi ubacio marku, franak, euro ili dva u njihove šešire, lončiće i vrećice. Uvijek je vukao oca za rukav i tražio da mu da novčiće za te vrijedne i dobre ljude koji njima nepoznate ljude usrećuju svojim vještinama.
Nije bilo šanse proći pokraj prosjaka ili bilo koga ubogoga, ili nekog drugog potrebitog, a da mu se u kutiju ne daruje pokoja papirnata novčanica.

 

ODRASTANJE

Roditelji su se početkom 1991. godine odlučili vratiti u domovinu, u svoj Zagreb i okušati sreću u privatnom poduzetništvu, u novoj, samostalnoj Hrvatskoj.
Ubrzo nakon povratka i Ivanova upisa u prvi razred Osnovne škole Frana Galovića u zagrebačkim Dugavama, gdje su sagradili svoju obiteljsku kuću, dolazi do prvog avionskog mitraljiranja Zagreba i njihovih Dugava pa se zbog njihove sigurnosti Ivan s majkom vraća u Stuttgart i tamo nastavlja školovanje.
Nedugo poslije dolaska u Stuttgart, obitelj više nije mogla trpjeti da žive na dvije strane i nije željela biti razdvojena.
Ivan čini pritisak na roditelje i pred Božić 1991. se s majkom vraća ocu u Zagreb i uz sve ratne prijetnje i opasnosti, život uz sirene, uzbune i bježanje u skloništa i česte dane i noći provedene u podrumu kuće, Ivan odrasta u krasnog, pametnog i nadarenog dječaka, zaljubljenog u život, ljude i bogatstva ljudskog uma, svjetska znanja i ljudske raznolikosti.

 

IZVRSNOST – EMPATIJA

Uvijek radostan i nasmijan, u traženju kako sve oko sebe usrećiti i nasmijati, bio je i neprestano spreman za nove spoznaje, natjecanje u znanju i mogućnostima, stremeći k najboljem, k izvrsnosti. Priznavao je samo perfekciju, besprijekornost i izvrsnost.
Volio je i godile su mu pohvale i ponos njegovih roditelja na uvijek postignute najbolje rezultate i školske pohvale. Matematika i logika su bile njegov način življenja i sve što nije imalo logike bilo mu je teško prihvatljivo, osim ako nije imalo potrebnu dozu i primjesu romantike, simpatije i empatije.
Od tih najmlađih školskih dana, zaštita nemoćnih, slabijih, ugroženih i potrebitih bila je njegova robinhoodovska misija i često razlogom strastvenih rasprava, pa i sukoba, pa i fizičkih, s onima koji su svoju snagu, nadmoć, superiornost i veću vrijednost pokušavali, nauštrb manjih i slabijih, pokazivati u njegovoj prisutnosti i blizini.
Ponosno se znao, ponekad sa skrivenom suzom u očima, razbijenog dijela tijela, vratiti kući i pričati i opravdavati se roditeljima da je to bilo iz opravdanog razloga u borbi za istinu i pravdu.
Mnogobrojna natjecanja iz matematike, fizike, povijesti i književnosti, odlične ocjene i pohvale nastavnika i profesora, obilježili su cijelu Ivanovu osnovnu školu, a karakteristične su bile njegove, do tada nezapisane, matematičke metode rješavanja nekih zadataka i jednadžbi. Kao da mu nisu bili dovoljno dobri uobičajeni putevi k novim spoznajama, ponekad i pokoleban u traženjima novih, uvijek bi iznova nalazio snage i volje nastaviti želeći pronaći put do konačnog uspjeha.
Uvijek među najboljima, ali i među onima koji nisu voljeli šutjeti kad je bilo pitanje jasnog pokazivanja neslaganja s nepravdom ili neistinom.
Znatiželjan kakav i može biti maleni istraživač, zanimao se i za politiku, znao je sve o automobilima. Divio se perfekcijama Ferarija, Lamborginija, Bugattija, Rolce Roysa, Aston Martina i Porschea. Obožavao je vikende koje je s ocem provodio na poznatim svjetskim sajmovima automobila u Genevi, Frankfurtu i Parizu, kao i na izložbama brodova u Hamburgu i Duesseldorfu. Impresionirali su ga i odlasci na svjetske izložbe EXPO na koje su ga roditelji redovno vodili sa sobom.

 

DORA

Velika radost njegovog dječačkog života je bila i njegova Dora, njegova Bottom Shaker Dear Dorothy, bobtail ženka, koju je dobio za svoj deveti rođendan i koja mu je bila jedno od najdražih stvorenja i najbližih prijatelja. Štitili su jedno drugoga, čekali, pazili, mazili, hrabrili i podupirali. Koliko puta su samo zajedno zaspali sklupčani u jedno klupko na obiteljskom trosjedu ili na kožnoj prostirki ispred upaljenog kamina.
Obožavao je trenutke kada su zajednički, cijela obitelj, dotjerivali Doru za kinološka natjecanja, a posebno je bio radostan kada je osvajala titule najbolje u Europi i u svijetu. Bila je njegov ponos, a on njen vođa i hranitelj. Vjerna pratilja u i iz škole.

 

DO NEBA – GDJE LETE AVIONI

Bio je ponosan i na svoju školu klavira koju je, uz mnoga neslaganja s pojedinim učiteljicama, s uspjehom završio, a bio je najvažniji i najsretniji čovjek na svijetu kada bi svojim roditeljima svirao njihovu omiljenu, Bethovenovu, Za Elizu i u njihovim očima otkrio suzu ljubavi, sreće i ponosa.
Volio je dobru glazbu, od Vivaldija do Queenovaca, Metalice, Eminema, Bijelog dugmeta i Balaševića.
Ljepotu i snagu svoga glasa rado je pokazivao i s ocem i kolegama iz tvrtke, pjesmom Bodulska balada, koju je često s njima s ushićenjem pjevao.
Volio je i poštivao svoje roditelje do beskraja, sve činio da ih usreći i da im ugodi. Uvijek ih je od najmlađe dobi, još iz Stuttgarta, grlio i ljubio i uvijek govorio i ponavljao: „Volim te do neba. Tamo gdje lete avioni.“
Svojom ogromnom ljubavlju prema njima, prema svojoj Ivani, ali i prema svima oko sebe, uvijek je širio radost, sreću, osmijeh, optimizam i tjerao brigu i zabrinutost. Okrenut boljem sutra, vjerovao je da čovjek može upravljati svojom sudbinom i budućnošću. 
Razdoblje osnovne škole, a posebno viši razredi, bilo je ispunjeno sportskim aktivnostima, treninzima i natjecanjima u hokeju, plivanju, jahanju, nogometu, tenisu i modernom plesu.
Majka, a ponekad i otac, su imali detaljan popis i raspored vožnji i poput kakve taxi-službe razvozili su mladog, znatiželjnog i upornog sportaša i glazbenika s jedne na drugu stranu Zagreba. Dječaka i mladića gladnog znanja, rezultata i natjecanja samoga sa sobom, s prirodom i ostvarenim dostignućima.

 

STASANJE

Volio je slobodu, koju su mu roditelji dali, odlučivati o samome sebi i o tome što i kako će nešto napraviti. Sam je izabrao svoju srednju školu, Prvu privatnu gimnaziju na Katarinskom trgu u Zagrebu, jer mu se svidio način organizacije školovanja, odnos profesora i učenika kao i program i teme predmeta.

Ponovno je, ustrajno, sve četiri godine, u svim komunikacijskim smjerovima, s kolegama i s profesorima, Ivan briljirao svojim načinom mladog i simpatičnog šarmera, sveznadara željnog novih znanja i vještina, ali i neprikosnovenog borca za prava učenika, za njihov status i pravo na vlastito mišljenje i stav.

Odrastanje u takvom okruženju bila je i paleta svih vrsta mladalačkih i roditeljskih iskustava, međuljudskih i obiteljskih odnosa i polaganje testova strpljenja, razumijevanja, ljubavi i zajedništva. Sve vrste generacijskih razlika u promišljanjima života i načina njegovog življenja, poimanje prava i obveza, očekivanja i njihovo ispunjenje i neispunjenje, bile su izazov koje je Ivan, usprkos svome temperamentu i ustrajnom karakteru, sa svojim roditeljima, u vrlo kratkom vremenu uskladio s puno ljubavi, nježnosti i razumijevanja. Koplja su se lomila najviše na željama i pravu da se dječak od šesnaest godina, neometan roditeljskim ogradama, slobodno vozi na Vespi u neograničenom vremenu i prostoru. Usprkos velikoj ljubavi prema Ivanu, ili možda upravo zbog toga, roditelji su mu to mladenačko pravo uskratili i Ivan je to prihvatio upravo tako kako je i trebao. Kao izraz beskrajne roditeljske ljubavi i brige.
Nakon toga završilo je odrastanje i krenulo je mirno razdoblje potpune sreće, harmonije i radosti.

 

IVANA – BEČ

Tome je svakako pridonijela i činjenica da mu se u trećem razredu dogodila – Ivana.
Ivanova ljubav života. Jedina, najveća, vječna.
Ivanova gimnazijska kolegica, pametna, lijepa, briljantnih rezultata, nježna, dobra i razumna djevojka koja ga je pratila od tada u svim danima njegovog života. Bili su jedno sve godine lijepog, bogatog, ali na žalost prekratkog zajedničkog života.
Od trenutka kad su krenuli zajedno, jedno bez drugog nisu znali, nisu mogli, nisu htjeli živjeti, disati. Rastajanje zbog puta ili fakultetskih obveza im je najteže padalo.
Otišli su zajedno i studirati u Beč. Ivana je upisala Wirtschaft Universität, a Ivan je izabrao i 2003. godine upisao američki fakultet, Webster University u Beču.

To je bila opet jedna nova, pozitivna prekretnica u njegovu životu jer je, sada po prvi puta trajnije odvojen od roditelja, mogao i trebao, usprkos Ivaninom prisustvu, sam brinuti o sebi i o svakodnevnim obvezama. Bila je to nova sloboda potpuno samostalnog kreiranja svakodnevice ali i odgovornost za ispunjenje dogovorenih i preuzetih obveza.
Vrlo brzo, nakon prvih upoznavanja procedura i tehnologije učenja i polaganja ispita, Ivan samouvjereno i jednostavno postiže izvrsne rezultate i stječe poziciju uglednog i priznatog studenta koji zna i može i drugima pomoći u pripremanju ispita, pa čak do toga da im i napiše poneki paper umjesto njih.
Otvorena uma, oslobođen od bilo kakvih socijalnih, nacionalnih ili vjerskih opterećenja i kompleksa, uvijek je na te razlike gledao kao na najveće bogatstvo ljudske rase i tražio mogućnosti suradnje i komunikacije sa svima. I na studijima i u poslu družio se i radio s ljudima iz svih krajeva svijeta, svih religija i kultura.
Na Webster University Ivan je diplomirao i magistrirao s temama o ljudskim resursima, a odmah nakon toga, na Capella University u Los Angelesu upisao je doktorat, na radost svojih roditelja, posebno svoje majke koja je i sama doktorirala na zagrebačkom Sveučilištu sa temom rane intervencije u djetinjstvu kod djece sa teškoćama u razvoju.
Od početka njihove ljubavi, svaki Ivanov dan, svaki san, svaka želja, svaki plan, bio je i Ivanin i obratno. Svaki trenutak bio im je povezan zajedničkim interesima i temama. Ponovno je, ovaj put s Ivanom, proputovao svijet, ali sada kao odrastao čovjek i s nekim novim interesima, posebno u sferi vrhunskog hotelijerstva i gastronomije, obilazeći poznate Michelin restorane Europe, Amerike, Dubaija i Shangaia.

 

PRIJATELJI

Na svim svojim putovanjima svijetom na kojima su stjecali mnogobrojne prijatelje, a posebice u Beču, gdje su studirali, diplomirali i magistrirali i u Americi gdje je upisao doktorat, Ivan je bio omiljen zbog svoje iskrenosti i srdačnosti.
Istančanog osjećaja za humor, promišljenih životnih stavova temeljenih na brojnim iskustvima iz svih krajeva svijeta, bio je stožerni i omiljeni lik svoje ekipe.
Ratko, Boris, Bobi, Ante, Šarić, Jela, Lery i mnogi drugi u Hrvatskoj, a Marija, Edy, Vitaly, Ayad, Mickey, Franzi iz ostalog svijeta, od Rusije do Amerike, kreirali su njegov kao i on njihov život. Spojeni nevidljivom sponom iskrenog prijateljstva, odanosti, vjernosti i uzajamne pripadnosti.

 

KIMI – GOLF

Uvijek se brinuo o Ivani, nije dopuštao da je itko povrijedi. Volio ju je više nego sebe sama, činio sve da se svaki dan osjeća voljeno, sretno i zaštićeno.
Jedini koji joj je u toj ljubavi mogao i smio parirati je bila njihova bijela pahuljica, njihov maltezer, Kimi. Njegov ljubimac, nazvan po velikanu Formule 1.
Kimi je bio Ivanov i njihov vječni pratitelj, pa ih je čak pratio i na njima najomiljenije golf turnire. Ivan je bio strastveni golfer i uživao je u igranju golfa na najpoznatijim i najboljim golf terenima svijeta, od Europe, do Amerike i Azije. Bio je pasionirani sakupljač loptica, amblema i uspomena s terena na kojima je zajedno sa svojom Ivanom igrao.
Bio je svojevrsna enciklopedija prošlosti i sadašnjosti golfa. Znao je sve vrhunske igrače, analizirao njihovu tehniku i studirao njihove rezultate. Uz studij se bavio i organizacijom prodaje ekskluzivne, vrhunske golf opreme svog američkog prijatelja.
Čak je i svom ocu, koji je ljevoruk kao što je i sam bio, kupio komplet opreme za golf, ne bi li ga privolio da im se i on ponekad pridruži u užitku tog vrhunskog sporta.

 

AUTI – AUTI – AUTI

Uživali su i u putovanjima po Europi, jer Ivan je od malih nogu imao veliku strast prema automobilima i sportskoj vožnji. Otac ga je još kao tinejdžera vodio na poligon učiti voziti, a vozačku dozvolu je dobio za svoj osamnaesti rođendan. Radovalo ga je što mu je obitelj mogla priuštiti lijepe sportske automobile. Vrhunac zadovoljstva su bili odlasci s ocem u Car Club Exclusive u Beču gdje je vozio probne vožnje najprestižnijih automobila na svijetu kao što su Ferari California, Bugatti Veyron, Aston Martin DB9, Rolce Roys Drophead. Znao je sve o automobilima, tehničkim karakteristikama, njihovim performansama i cijenama.

 

 

MAMA – TATA – BRAK

Iako stalno na putovanjima po svijetu, svakodnevno je bio u kontaktu sa svojim roditeljima. Moderna internetska tehnologija omogućavala je audio i video kontakte koji su počesto bili i po nekoliko puta na dan. Volio je beskrajno, brižno i nježno svoje roditelje i bio ponosan na njihova dostignuća, očeva u prehrambenoj industriji, a majčina u njenom tako humanom i zahtjevnom poslu pomoći onima koji su najviše ugroženi i potrebiti. Djeci s posebnim potrebama.
Skype, Viber ili What’s up pomagali su u toj svakodnevnoj komunikaciji, izmjeni informacija i razmjeni lijepih želja i nježnosti. Svaki pisani ili usmeni razgovor završavao je uvijek istim riječima – Volim te do neba, tamo gdje lete avioni!
Ivanovi roditelji su punoga srca uživali u toj njegovoj neizmjernoj brizi i nježnosti.
Bili su najsretniji ljudi na svijetu.
Ivan i Ivana proveli su zajedno 16 godina, od prvih zajedničkih šetnji Gornjim gradom do odlaska na studij u Beč i jedno drugome postali su sve. Odrastali su zajedno, nerazdvojni, strastveni i iskreno sretni, živjeli svoj zajednički život punim plućima, putovali svijetom i nastojali biti ispunjeni jedno drugim u svakome trenutku.
Ta njihova lijepa i neuništiva ljubav pretočila se i okrunila 4. lipnja 2014. godine intimnim i romantičnim vjenčanjem u Las Vegasu.
Za sve koji ih vole, svoje roditelje, rodbinu i najbolje prijatelje, svoje nezaboravno hrvatsko vjenčanje iz snova i vječno DA izrekli su 4. listopada 2014. godine u zagrebačkom Hotelu Esplanade.

 

TIM ZIP

Tijekom čitavog razdoblja studija u Beču i doktorata u Americi, još od 2003. godine, radom u očevoj, a u stvari u svojoj tvrtki, TIM ZIP, uglednoj europskoj tvrtki specijaliziranoj za transfer znanja u prehrambenoj tehnologiji usmjerenog na pekarstvo i slastičarstvo, brusio je praksu svih znanja i spoznaja stečenih školovanjem i putovanjima.
Bio je ponosan na sve zajedničke rezultate sa svojim ocem i izuzetnim suradnicima u tvrtki. Uočavao i mijenjao. Tražio izvrsnost i perfekciju. Uvijek se zalagao za mlade i obrazovane i tražio da im se pruži povjerenje i pravo na rukovođenje.
Mnoge detalje iz očeve prakse primijenjene u tvrtki TIM ZIP koristio je u svojim studentskim i znanstvenim radovima i obratno, pokušavao sva svoja iskustva o ljudskim resursima stečenim na studijima, savjetovajući oca, primjenjivati u svojoj firmi.
Sanjao je i planirao u Americi otvoriti lanac dućana i proizvodnju europskih pekarskih proizvoda, putovao s ocem i dogovarao pripreme u Wilmingtonu, N. Carolina, istraživao tržište i radio feasibility studiju. Optimističan i samouvjeren, siguran u uspjeh, vjerovao je da može promijeniti svijet. Na bolje.

 

HAAS

I na Ivanovim posljednjim poslovnim zadacima u tvrtki HAAS i u Austriji i u Americi bio je inicijator i pokretač promjena i unapređenja posla. Hvaljen i uvažavan.
Želeći dobiti nova znanja i proširiti iskustva radom u nekoj velikoj internacionalnoj kompaniji, koja u svojoj maloj hrvatskoj tvrtki nije mogao, u dogovoru s ocem zaposlio se u tvrtki očeva poslovnog partnera i obiteljskog prijatelja, Josefa – Pepija Haasa, svjetski poznatoj kompaniji HAAS Food Equipment, lideru u razvoju tehnologije i proizvodnji opreme za konditorsku industriju. Nakon prvih iskustava u austrijskom Leobendorfu, u središtu uprave kompanije i u glavnoj tvornici, odlučeno je da nastavi s radom u tvornici HAAS u Americi.
Uvijek spreman na krajnje napore u cilju postizanja boljih rezultata i veće efikasnosti, pun volje i energije usmjerene k izvrsnosti, Ivan u srpnju 2017. godine odlazi u Richmond, Virginia. Optimističan i samouvjeren, odlazi sa željom i s vjerom da svojim radom toj organizacijskoj cjelini tvrtke HAAS može dati novu vrijednost i bolje rezultate.
Odlazi očekujući da će ljubav njegovog života, njegova supruga Ivana, za par tjedana doći k njemu u Richmond, provesti zajedno godišnji odmor i da će krenuti u novu životnu etapu koja bi njima, njihovim roditelja i svima oko njih donijela novu radost, sreću i ponos – stvaranje i povećanje članova sretne obitelji.
Sve obveze prema društvu, sva očekivanja i svi zacrtani planovi su bili ostvareni i ostalo je samo i jedino, ono najljepše. Djeca.
Svi koji su voljeli Ivanu i Ivana željno su to očekivali, a osobito roditelji i ta njihova odluka bila im je najsretnija vijest. Ostalo je iščekivanje……..

 

KAKO – ZAŠTO ?

I onda, odjednom, u trenu, umu nedokučivo, razarajuće NEŠTO, poput bujice, dovalja stravu i užas, neopisivu bol, prazninu i ogromni šok svima koji su ga voljeli, a najviše njegovoj Ivani i neutješnim roditeljima. Onima kojima je bio smisao života, razlog postojanja, motiv čekanja novih svitanja.

Nakon druženja i zajedničke večere s kolegama iz tvrtke HAAS u Richmondu, Virginia, u noći 24. srpnja 2016. godine, moždani udar uzima život Ivana Bulića.

 

HVALA TI IVANE!

Nedostajat će ovom, a pogotovo ovakvome svijetu, čovjek koji je s veseljem davao, koji je često znao pustiti suzu kad je sreća drugoga u pitanju, a njemu samome malo je za nju trebalo, a sitnica tek za onaj njegov očaravajući osmijeh.
Nedostajat će nam sveznadar izraženog intelekta, učenik i student koji je često znao „posramiti“ profesore, a kako njegovi brojni prijatelji kažu, k njemu se i vrlo često odlazilo po savjet.
Nedostajat će itekako Ivanov um, znanje, neukrotivi optimizam, plemenitost, ljubav i suosjećanje za svakoga, blagost i osmijeh koji blagotvorno napaja.

….. i udjeli poneki novčić sviračima koji sviraju
po nebeskim poljanama,…..

……volimo te do neba, tamo gdje lete avioni,
tamo ćemo se ponovno sresti…….